Maroko (Al-Mamlaka al-Maġribīya; neslužbeno al-Magrib), država u sjeverozapadnoj Africi, na obali Atlantskog oceana i Sredozemnoga mora. Na istoku graniči s Alžirom (duljina granice 1559 km), a na jugozapadu sa Zapadnom Saharom (443 km). Na teritoriju Maroka su španjolske enklave Ceuta i Melilla; obuhvaća 442 331 km² (bez dijelova Zapadne Sahare).
Prirodna obilježja
Najveći dio Maroka zauzima gorje Atlas, koje se prema sjeverozapadu spušta, preko stepeničastih ravnjaka (Marokanska Meseta), u primorsku ravnicu, a prema jugu i jugoistoku, preko južnoga predgorja Atlasa ili visokoga predsaharskoga ravnjaka, u pustinju. Gorje Atlas (Jbel Toubkal, 4165 m), građeno od kristaličnih škriljevaca i jurskih vapnenaca, pruža se u tri međusobno paralelna lanca (Srednji, Visoki i Anti Atlas) od jugozapada prema sjeveroistoku. Najviši, srednji lanac (Visoki Atlas) tvori hidrografsku, klimatsku i gospodarsku granicu Maroka. Uza Sredozemno more pruža se gorje Rif (Er Rif), koje se strmo spušta prema obali. Sjeverozapadno predgorje Atlasa (Marokanska Meseta) sastoji se od mlađih sedimenata, koji pokrivaju kristalične škriljevce. Uska ravnica uza strmu i nerazvedenu obalu Atlantskog oceana mlađa je tvorevina; u sjeverozapadnom se dijelu naziva Rharb. Južno predgorje Atlasa (ili predsaharski ravnjak), građeno pretežno od paleozojskih naslaga, prelazi postupno u Saharu. Maroko ima uglavnom sredozemnu klimu, koja u južnome predgorju Atlasa prelazi u stepsku i polupustinjsku. Prosječna je godišnja temperatura na obali 18 °C, na Meseti 19 °C, a u gorju 21 °C; količina oborina na obali je 200 do 550 mm, na Meseti 200 do 400 mm, a na Atlasu i više od 1000 mm. Prema Sahari količina se oborina smanjuje (na južnom predgorju Atlasa manje od 100 mm). Zimi su najviši dijelovi Atlasa pokriveni snijegom. Vegetacija je u sjevernome dijelu Maroka sredozemna, na južnome predgorju Atlasa stepska i polupustinjska, a na najvišim dijelovima Atlasa planinska, odnosno alpska. Na postojanje riječne mreže utječu znatne količine snijega i njegovo ljetno kopnjenje na Atlasu. U Atlantski ocean utječu rijeke Oum er Rbia, Sebou, Tennsift i Dra, a u Sredozemno more Moulouya. Plovna je samo rijeka Sebou u donjem toku. Na južnom predgorju Atlasa i u pustinji razvili su se umjesto trajnih rijeka povremeni tokovi.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2004. u Maroku živi 29 680 069 st., a prema procjeni stanovništva iz 2013. godine 33 073 567 st. ili 74,7 st./km². Najnaseljeniji je sjeverni dio zemlje (područje uz Sredozemno more); južno predgorje Atlasa gotovo je pusto. Stanovnici su najvećim dijelom Berberi (45%) i Arapi (44%) te drugi (11%). Po vjeri su uglavnom muslimani (99,0%; pretežno suniti); ima nešto kršćana i drugih (1,0%). Porast stanovništva (1,1%, 2007–12) nešto je niži od prirodnoga prirasta (13,2‰ ili 1,32%, 2010). Natalitet (18,8‰, 2010) viši je od svjetskoga prosjeka (19,2‰), a mortalitet (5,6‰, 2010) niži (svjetski prosjek 8,2‰); smrtnost je dojenčadi 30,2‰ (2010). U dobi je do 14 godina je 29,1% stanovnika, od 15 do 59 godina 57,0% st., a u dobi od 60 i više godina 8,2% st. (2008). Očekivano trajanje života za muškarce je 73,9 godina, a za žene 75,6 godina. U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 39,1% aktivnih stanovnika, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 21,9%, u uslužnim djelatnostima 69,0% (2006). Sveučilišta su u Rabatu i Fèsu; službeni je jezik arapski, a razgovorni francuski, berberski i dr. Glavni je grad Rabat (Ar Ribat; 1 622 860 st. sa Saléom i Temerom, 2004), a najveći Casablanca (Dar el-Beïda; 2 933 684 st.). Ostali su veći gradovi (2004): Fès (946 815 st.), Marrakech (823 154 st.), Tanger (669 685 st.), Meknès (536 232 st.), Oujda (400 738 st.), Kénitra (Mina Hassan Tani; 359 142 st.), Agadir (346 106 st.), Tetuan (Tetouán; 320 539 st.), Safi (284 750 st.), Mohammedia (188 619 st.), Khouribga (166 397 st.), Béni-Mellal (163 286 st.), El Jadida (144 440 st.), Taza (139 686 st.), Nador (126 207 st.), Ksar el-Kebir (107 380 st.); u gradovima živi 55,1% st. (2004).
Gospodarstvo
Nakon ekonomske depresije s kraja 1990-ih, izazvane krizom u agrarnome sektoru, poduzimaju se strukturne reforme koje su preporučili i nadzirali Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. Godine 2001. pokrenuta je temeljita reforma financijskog i bankarskoga sustava te široka privatizacija. Od 2001. Maroko ostvaruje visoke stope rasta BDP-a (godišnji prosjek 6%), s osloncem na strane investicije. Godine 2003. ostvaren je BDP u vrijednosti od 123 milijarde USD; BDP po stanovniku iznosio je 3900 USD. U stvaranju BDP-a uslužni sektor sudjeluje s 52% (polovicu ostvaruje turizam), industrija s 32%, a poljoprivreda sa 16%. Stopa nezaposlenosti iznosi 19% (2003); prema procjenama Svjetske banke siromašno je 18% stanovništva. Od prirodnih bogatstava posjeduje ležišta fosfata (među vodećima u svijetu), željeza, mangana, kobalta, antimona, olova, prirodnoga plina i nafte. U poljoprivrednoj ponudi prevladavaju žitarice, agrumi, vino, maslinovo ulje, sol, riba i živa stoka. U industrijskoj ponudi vodeći su fosfati, kožarski i tekstilni proizvodi, nafta, plin, derivati, cigarete, pića i kemikalije. Tradicionalnu ponudu čine obrti, ćilimarstvo i kožarstvo. U vanjskoj trgovini ostvaruje se manje od 15% BDP-a; većinom se izvoze fosfati, kemikalije, kožarski proizvodi, ćilimi i riba, a uvozi nafta, derivati, industrijska i telekomunikacijska oprema, prijevozna sredstva i plastika. Prema udjelu u vanjskoj trgovini vodeći su partneri zemlje EU-a (62%), SAD (10%) i Saudijska Arabija (7%). Početkom 2004. vanjski dug bio je 20 milijarda USD.
Promet
Glavne su luke Casablanca, Tanger, Safi; Mohammedia, Nador; znatnu važnost ima i riječna luka Kénitra. Duljina je željezničke mreže 1907 km (2007); ukupna je duljina cesta je 58 395 km, od toga je 70% asfaltirano (2007). Međunarodne zračne luke: Casablanca, Rabat, Agadir, Marrakech, Tanger.
Novac
Novčana je jedinica dirham (MAD; DH); 1 dirham = 100 santima.
Povijest
Područje Maroka nastanjivala su plemena od kojih potječu današnji Berberi. Potkraj II. i na početku I. tisućljeća pr. Kr. pojavili su se na obalama Maroka fenički trgovci. Kartažani su ondje osnovali niz kolonija. U II. st. pr. Kr. zavladali su zemljom Rimljani, koji su 42. pr. Kr. to područje spojili s dijelovima današnjeg Alžira u provinciju Mauretaniju. U V. st. sjeverni Maroko došao je pod vlast Vandala, a zatim (VI. st.) Bizanta. Potkraj VII. st. zavladali su zemljom Arapi i proširili islam, a potkraj VIII. st. velikim dijelom sjevernog Maroka vladala je dinastija Idrisida sa sjedištem u Fèsu. Za dinastije Almoravida (XI–XII. st.), koji su osnovali novi glavni grad Marrakech, i Almohada (XII–XIII. st.) Maroko je bio središte neovisnoga sjevernoafričkoga carstva, koje je obuhvaćalo i južni dio Pirenejskoga poluotoka. Za vladavine Merinida (XIII–XV. st.) osobito se razvio, kao središte arapsko-berberske kulture, grad Fès. Za dinastije Vatasida (XV–XVI. st.) Maroko se bio raspao na niz samostalnih feudalnih kneževina. U to su doba započeli prvi naleti Europljana: Portugalci su osvojili Ceutu (1415), Tanger (1471) i još neka uporišta na obali. Do kraja XVI. st. Španjolci su istisnuli Portugalce. Englezi su se 1662. domogli Tangera. »Sveti rat« protiv europskih uljeza poveli su šerifi iz nove dinastije Saadi (Sa‘adi; od polovice XVI. do polovice XVII. st.) i proširili se prema Sahari (Timbuktu, Gao), a njih su u drugoj polovici XVII. st. naslijedili šerifi iz dinastije Hasanida (Alavida). Najpoznatiji među njima, Mulai Ismail (1672–1727), stvorio je jaku centraliziranu državu i organizirao crnačku vojsku, koja je za njegovih nasljednika nekoliko puta svrgavala i postavljala marokanske sultane. Od tada datira podjela zemlje na područja podvrgnuta državnoj kontroli, koja su plaćala porez (Balad al-mahzan), i ona nastanjena berberskim plemenima, koja su jedva priznavala sultanovu vlast (Balad al-siba). Mulai Ismail ponovno je zauzeo gotovo cijelo područje što su ga bili zauzeli Europljani. Usporedno s razvojem industrijskoga kapitalizma u Europi, počela je kolonijalna ekspanzija europskih sila u sjevernoj Africi. Osvojivši Alžir, Francuzi su 1844. razbili vojsku sultana Abdurahmana i nametnuli Maroku nepovoljan sporazum. Slične su trgovačke sporazume osigurale Velika Britanija (1856), Španjolska (1860) i Njemačka (1890). U Madridu je 1880. bila održana konferencija europskih država na kojoj je bio reguliran povlašteni položaj stranaca u Maroku. Godine 1900–02. Francuska je sklopila s Italijom tajni sporazum prema kojemu je Tripolitanija ušla u interesno područje Italije, a Maroko je ušao u interesno područje Francuske. Prema anglo-francuskom sporazumu 1904. Francuska je dala Velikoj Britaniji slobodne ruke u Egiptu, a zauzvrat dobila slobodu djelovanja u Maroku; iste godine sporazumjela se i sa Španjolskom o podjeli interesnih sfera u sjevernoj Africi. Ozbiljan njemačko-francuski sukob oko Maroka (1905–06) riješen je na međunarodnoj konferenciji u Algecirasu (1906), tzv. gospodarskom internacionalizacijom Maroka pod suverenitetom sultana, tj. legalizirana je međunarodna eksploatacija zemlje. Godine 1911. izbio je novi francusko-njemački sukob oko Maroka (→ agadir), koji je bio riješen međusobnim ustupcima: Francuskoj je priznato pravo protektorata nad Marokom, a Njemačka je dobila neke teritorije u ekvatorskoj Africi. Godine 1912., ugovorom u Fèsu, Francuska je nametnula sultanu svoj protektorat; zemlja je bila razdijeljena na francusku (glavni grad Rabat), španjolsku (glavni grad Tétouan) i tzv. međunarodnu zonu u Tangeru. Već iste godine izbio je ustanak protiv »protektora«, a general L. H. G. Lyautey, prvi francuski visoki povjerenik i generalni rezident Maroka (1912–16; 1917–25), pristupio je oružanoj pacifikaciji zemlje, koja je trajala više od dva desetljeća. Velike razmjere poprimila je oslobodilačka borba 1920., kada je u španjolskom dijelu Maroka izbio ustanak rifskih plemena pod vodstvom Abdulkerima (Abd el-Krima), koji je u nekoliko navrata nanio ozbiljan poraz španjolskim postrojbama i 1922. proglasio neovisnu republiku u području Rifa. Proširenje pobune na francuski Maroko dovelo je do francuske intervencije (1925) protiv Abdulkerima, kojega su udružene španjolsko-francuske postrojbe svladale tek 1926., ali su borbe na Visokom Atlasu trajale do 1933–34. Tijekom 1930-ih bio je organiziran moderan nacionalni pokret, prvo među mladim intelektualcima (Comité d’Action Marocaine, 1934), koji je podupro i sultan Sidi Muhamed. Za II. svjetskog rata Tanger je (1940) okupirala Španjolska. Francuska zona Maroka, koja se nalazila pod upravom vichyjevske vlade, zauzeta je u studenome 1942. desantnom operacijom savezničkih snaga. Godine 1945. Tanger je ponovno postao međunarodna zona.
Nakon II. svjetskog rata nastavio se francuski protektorat. Godine 1950. SAD je uspostavio svoje vojne baze u Maroku (održale su se do 1978). Početkom 1950-ih na prosvjedima su isticani zahtjevi za neovisnošću. Francusko svrgnuće sultana Sidi Muhameda (1953) nije zaustavilo oslobodilački pokret (nakon internacije sultan je 1955. bio vraćen na prijestolje). Sporazumom s Francuskom 2. III. 1956. Maroko je ostvario neovisnost; 1957. sultan Sidi Muhamed postao je kralj Muhamed V. Godine 1956. priključeno je područje Tangera, a 1958. španjolski posjed Tarfaya (Maroko je zahtijevao Španjolsku Saharu i dijelove Mauretanije, pa se 1960. protivio mauretanskoj neovisnosti). Potkraj 1950-ih u vladajućoj Stranci nacionalne neovisnosti došlo je do rascjepa; skupina političara okupljena oko Mehdija Ben Barke zahtijevala je agrarnu reformu, povlačenje stranih trupa i ograničavanje prevlasti stranoga kapitala. Kada je umro Muhamed V. (1961), na prijestolje je došao njegov sin Hasan II. Nakon prvih parlamentarnih izbora 1963. došlo je do političkog progona (u odsutnosti je na smrt bilo osuđeno više oporbenih vođa, među njima i M. Ben Barka, koji je 1965. bio otet u Parizu i nije pronađen). U listopadu 1963. došlo je do pograničnoga spora i sukoba s Alžirom. Godine 1965. kralj Hasan II. suspendirao je ustav, preuzeo svu vlast i proglasio izvanredno stanje, koje je trajalo do 1970 (neuspjeli pokušaji državnog udara bili su 1971. i 1972; parlamentarni izbori održani su 1977). Španjolski posjed Ifni priključen je 1969., a Maroko je nastavio tražiti i španjolske posjede uz marokansko sredozemno primorje (Ceuta, Melilla i dr.). Odbijajući planove o autonomiji Španjolske Sahare, kralj Hasan II. je 1975. pokrenuo prosvjedni pohod u kojem je oko 300 000 Marokanaca prešlo na njezin teritorij. U studenome 1975. sa Španjolskom i Mauretanijom potpisan je sporazum o prestanku španjolske vlasti nad Španjolskom Saharom i o stvaranju prijelazne uprave (1976. preimenovana je u Zapadnu Saharu). Uslijedila je marokanska okupacija najvećega dijela Zapadne Sahare (oko 70% njezina teritorija), dok je Mauretanija zauzela zapadnosaharsko južno područje (povukla se 1979). Oružani otpor okupaciji Zapadne Sahare pružio je Narodni pokret za oslobođenje Saguia el Hamra i Río de Ora – POLISARIO (stvoren 1973. i podržavan od Alžira), koji je 1976. proglasio Saharsku Arapsku Demokratsku Republiku – SADR (uz marokanske prosvjede 1982. primljena je u Organizaciju afričkoga jedinstva). Godine 1988. Maroko je prihvatio mirovni plan UN-a za Zapadnu Saharu, koji uključuje održavanje referenduma o samoodređenju (odgađan je više puta zbog neriješenih spornih pitanja). Primirje između marokanske vojske i pokreta POLISARIO, pod nadzorom snaga UN-a, uspostavljeno je 1991 (tijekom 1990-ih dogodili su se povremeni oružani incidenti), a marokanska okupacija najvećega dijela Zapadne Sahare održala se i početkom 2000-ih. Kralj Hasan II. umro je 1999., a njegov sin postao je kralj Muhamed VI. Jačanje islamističke oporbe izraženo je na prosvjedima 2000. Povremeni su bombaški napadi radikalnih islamističkih skupina (2003., 2007., 2011). Na izborima početkom 2000-ih pobjeđivale su prorežimske stranke te su uspostavljale koalicijske vlade. Nakon masovnih prosvjeda 2011. ustavnim promjenama podržane su demokratske reforme, no očuvana je kraljeva politička prevlast. Početkom 2000-ih nastavljeno je marokansko potraživanje španjolskih posjeda Ceute i Melille. Nakon izbora 2016. premijer je Abdelilah Benkirane (vođa Stranke pravde i razvoja).
Politički sustav
Prema Ustavu od 13. IX. 1996 (nadopunjen nizom amandmana, posljednji iz 2011), Maroko je monarhija s parlamentarnim sustavom vlasti. Kralj je svjetovni i duhovni poglavar države. Vrhovni je zapovjednik oružanih snaga, predsjeda sjednicama Vrhovnoga pravosudnog savjeta (Le Conseil Supérieur de la Magistrature) te sjednicama vlade. Imenuje predsjednika i članove vlade. Vlada, koja obavlja izvršnu vlast, za svoj je rad odgovorna kralju i parlamentu. Zakonodavnu vlast obnaša dvodomni parlament, a čine ga Zastupnički dom (Chambre des Représentants) i Dom savjetnika (Chambre des Conseillers). Zastupnički dom ima 395 zastupnika, koje na općim i izravnim izborima biraju građani za razdoblje od 5 godina. Dom savjetnika ima 270 zastupnika, koje biraju lokalne jedinice (regije), sindikati i poslodavci za mandat od 6 godina (svake se treće godine bira trećina zastupnika). Pravo glasa opće je i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Vrhovni pravosudni savjet najviši je pravosudni organ, njegova je zadaća da osigura i jamči rad i disciplinu sudovanja u državi. Redovitu sudbenu vlast obnašaju prvostupanjski sudovi i Visoki sud (La Haute Cour). Administrativno je država podijeljena na 15 regija. Nacionalni blagdan: Dan kraljeva stupanja na prijestolje, 30. srpnja 1999 (nastup kralja Muhameda VI.).
Političke stranke
Stranka pravde i razvoja (Hizb al-Adala wal-Tanmiyya, Parti de la justice et du développement – akronim PJD), osnovana 1967., umjerena je islamistička stranka koja zagovara ograničenu demokratizaciju i ekonomsku liberalizaciju (nastala je podjelom Narodnoga pokreta; nazivala se Narodni pokret za demokraciju i ustavnost, sadašnji naziv ima od 1998). Vodeća je parlamentarna stranka nakon izbora 2011. i 2016 (s približno trećinom zastupnika), te predvodi koalicijsku vladu. Od 2008. vođa stranke je Abdelilah Benkirane (premijer od 2011). Stranka autentičnosti i modernosti (Parti de lʼAuthenticité et de la Modernité), osnovana 2008., rojalistička je stranka, zagovara društvene reforme i modernizaciju. Nakon izbora 2016. druga je stranka u parlamentu, iza PJD-a (s približno četvrtinom zastupnika). Stranka neovisnosti (Parti de l’istiqlal), osnovana je 1937. kao nacionalistička i konzervativna stranka; bila je vodeća u borbi za državnu neovisnost. Sudjelovala je u vlasti 1997–2013. U oporbi je nakon izbora 2016 (s približno 12% zastupnika). Nacionalno okupljanje neovisnih (Rassemblement National des Indépendants) liberalna je i rojalistička stranka, osnovana 1978. Povremeno je sudjelovala u koalicijskim vladama; utjecajna i nakon izbora 2011. i 2016. Narodni pokret (Mouvement populaire), osnovan 1958. s konzervativnim i rojalističkim usmjerenjem, zaokupljen ponajprije društvenim položajem seljaštva. Politički najutjecajniji bio je 1960-ih i 1970-ih. U parlamentu je i nakon izbora 2016. Član je Liberalne internacionale. Socijalistička unija narodnih snaga (Union socialiste des forces populaires), osnovana 1974., stranka je lijevoga centra. U vlasti je sudjelovala 1997–2011. Članica je Socijalističke internacionale.
Književnost
Književnost na arapskom jeziku
U srednjem vijeku marokanska je književnost bila više pod utjecajem susjednoga arapskoga kalifata na Iberskom poluotoku nego pod utjecajem Arapa s Istoka. Osobito su poznati geografi i putopisci, npr. Idrisi (al-Idrīsī; 1100–66), rodom iz Ceute, autor općega zemljopisa i karte svijeta, Ibn Batuta (Ibn Baṭṭūṭa; 1304–68/69), rodom iz Tangera, koji je opisao svoja putovanja po Africi i Aziji. U Maroku je nastala posebna vrsta putopisne književnosti rihla (putovanje), koja je do danas ostala popularna. Od toga se doba pišu i ljetopisi (al-Marakuši, XII–XIII. st.; Ibn Idari al-Marakuši, XIII–XIV. st.; al-Ifrani, XVIII. st.; al-Kattani, XIX. st.) i drugo. Osobito se cijeni ljetopis »Iscrpna istraživanja« (»Kitab al-Istiksa«) Ahmeda al-Nasirija (al-Nāṣirī) iz XIX. st.
U srednjem vijeku cvjetale su pjesničke vrste: kasida (s podvrstama gazela i dr.), muvašaha, prenesena s Pirenejskoga poluotoka, rimovana proza sadž, a sve su se one njegovale do polovine XX. st. Od novijih pjesnika »stare škole« treba spomenuti Muhameda al-Slimanija iz Fèsa (Muḥammad al-Slimānī; 1863–1926) i Abdalaha al-Fasija (‘Abd Allāh al-Fāsī; u. 1930) također iz Fèsa.
Moderni roman nagovijestili su već Alal al-Fasi (’Allāl al-Fāsī; ? 1906–74) i Ahmed Benani (Aḥmad Bannānī). Mlađi pisci pišu pripovijetke i novele, npr. Rabia Mubarak (Rabī‘a Mubārak; r. 1940), a za angažirani roman odlučili su se Muhamed Zefzaf (Muḥammad Zafzāf; 1945–2001) i Ahmed el-Madini (Ahmad al-Madīnī; r. 1948). Najbolji prozaici školovali su se u Egiptu i dobro poznaju europsku književnost i kulturu. Začetnik je modernoga romana Abdulmedžid Bendželun (‘Abd al-Mağīd ibn Ğallūn; 1919–81), diplomat, autor knjige uspomena »Djetinjstvo« i zbirke novela »Dolina plača« (1948) o razdoblju francuskoga protektorata.
Tradicionalna arapska književnost nije poznavala dramskih tekstova, kao što u arapskoj umjetnosti nije bilo kazališta. Nakon stjecanja neovisnosti (1956) i u Maroku se počelo razvijati kazalište. 1960-ih s povijesnom dramom pojavio se al-Hasan al-Saih (al-Ḥasan al-Sā’iḥ), a prevode se i klasična djela europskoga repertoara.
Bogata je marokanska usmena pučka književnost na arapskom jeziku.
Književnost na berberskom jeziku
Književnost na berberskom jeziku
pretežito je pučka usmena (legende, pripovijetke, basne, ciklusi pjesama itd.). Postoji i nešto prijevoda s arapskoga, zapisanih s pomoću prilagođenoga arapskoga pisma. Berberska pučka pripovijetka ima osebujnu strukturu. U njoj se nalaze mnoge sličnosti i podudarnosti s europskom književnošću, ali se jedva može govoriti o posuđivanju.
Književnost na francuskom jeziku
Književnost na francuskom jeziku
pojavila se 1950-ih, a danas na francuskom objavljuju mnogi arapski i berberski pisci. Među njima se ističu Ahmed Sefrioui (1915–2004), Mohammed Aziz Lahbabi (1923–93), Driss Chraïbi (1926–2007), Abdellatif Laabi (r. 1942), Tahar Ben Jelloun (r. 1944). Na francuskom su izlazili ili izlaze različiti listovi, koje uređuju i u njima objavljuju Marokanci. Marokanski su autori na francuskom objavili niz romana, ali se oni rijetko prevode na arapski. Berber A. Sefrioui prvi je 1954. objavio roman na francuskom, a D. Chraïbi objavio je niz zapaženih romana (pod utjecajem Célineova pesimizma).
Likovne umjetnosti
Iz stare feničke naseobine Lixis (današnji El-Araish) potječu (VI. st. pr. Kr.) tragovi keramike slični hispanskima i alžirskima. Umjetnost rimske Mauretanije manje je zanimljiva na tlu Maroka nego u Alžiru i Tunisu. Najznačajnije je središte bio Volubilis, berberski grad razvijen u II. i III. st.; francuska iskopavanja započeta 1915. otkrila su ondje ostatke golemih zidina (s osmerim vratima i s četrnaest kula), akvedukta, fontane, tržnice, nekropole, Karakalina slavoluka i mnogobrojnih kuća (koje su skromne po arhitekturi, ali bogate dekoracijama, nerijetko s mozaicima). Glavna je arterija bio decumanus maximus, dug 445 m. Natpisi iz VI. i VII. st. svjedoče o tome da je ondje postojao kršćanski grad. Poslije je bio napušten pa se odande kamen dopremao u Meknès.
Već u omejidsko doba na umjetnost u Maroku utjecao je hispansko-arapski (maurski) stil. Iz IX. st. je džamija al-Qarawiyyin u Fèsu. Pod Almoravidima se umjetnost iz Andalusa udomaćila u Maroku. U XII. st. Almoravidi su opasali Marrakech bedemima s četvrtastim kulama (koji su očuvani) i izgradili svetišta. S pojavom almohadskog asketizma marokanska je umjetnost zadobila trjezvenost u strukturi, ali je izgubila bogatstvo u dekoraciji. Najreprezentativnija je građevina toga doba glavna džamija u Marrakechu (Kutubija, izgrađena po nalogu kalifa Abdulmumina /1130–63/), jedan od najboljih primjera islamskoga graditeljstva, do danas očuvan gotovo netaknut. Iz toga je razdoblja i džamija u Tinmalu, zatim minaret u Rabatu te veličanstvena vrata (XIII–XIV. st.) u kazbama (qaṣba) u Rabatu i Marrakechu.
S berberskom merinidskom dinastijom (od polovice XIII. do polovice XV. st.) Fès je ponovno postao glavni grad i središte graditeljske djelatnosti: gradile su se džamije i medrese (u Magrebu: medersa), npr. el-Attarin (1325) i Bu Inaniyya (1355). No ta umjetnost (zvana i maurska) nema onu snagu kao almohadska, a dekorativni joj je repertoar (kamen, štuk, drvo, majolika) postao siromašan i monoton.
U XV. st. došlo je do dekadencije pa iz XV. i XVI. st. nema značajnijih spomenika. Otkako su 1548. Saadi zauzeli Fès, došlo je do određene obnove, koja se osobito osjetila u Marrakechu kao novome glavnom gradu. Ondje su uz glavnu džamiju bile izgrađene male džamije (posvećene islamskim isposnicima, posvećenim osobama), s velikim brojem kupola; također treba spomenuti Ibn Jusufovu medresu (1570), palaču el-Badi (imitacija Alhambre, ali u većem mjerilu) i kraljevski mauzolej (sve troje u Marrakechu). U tim je spomenicima dekoracija postala uzvišena i izvanredno luksuzna.
U XVII. i XVIII. st. razvila se graditeljska djelatnost, a očituje se europski utjecaj. U novoj prijestolnici Meknèsu šerif Mulai Ismail dao je izgraditi velebne građevine (vrata Bab al-Mansur i mauzolej). No te građevine već svjedoče o dekadenciji marokanske umjetnosti, koja je u to doba bila očita u ukupnoj islamskoj umjetnosti. Unatoč tomu, to se ne odražava u marokanskim privatnim građevinama toga doba, koje se još drže španjolskih muslimanskih uzora i njeguju veliko tehničko i dekorativno umijeće.
U moderno doba na tu se tradiciju (usporedi minbar u Kutubiji, ukrasi u džamiji al-Andalus u Fèsu) naslanjaju primijenjene umjetnosti kao drvorezbarstvo, kujundžijstvo, tkalaštvo, koje i danas žive u obrtničkom umijeću i u industrijskom oblikovanju.
